 |
|
Tin Četić (15-09-1990 - 02-10-2010) |
Imao je renesansni um, podjednako nenadmašan u pisanju, crtanju, muzici, kao u matematici, logici ili filozofiji. Uz to je imao neodoljivu potrebu da u svemu nađe svoj originalni put. To je išlo tako daleko da je jednom u osnovnoj školi dobio iz jednog testa iz matematike ocjenu F ( što je u našem sistemu ocjenjivanja čista jedinica ), samo zato što je zadatke izradio na 'svoj način' čvrsto ubjeđen da je algoritam koji je on 'izmislio' bio ispravan. Isto tako dugo je odbijao da čita knjige poznatih pisaca, jer kako je stalno pokušavao objasniti, to bi uticalo negativno na originalnost njegovih ideja i stvaranja. Biti potpuno originalan je za njega bio imperativ ! Imao je još jednu fenomenalnu osobinu: radio je neumorno i neprekidno danima, noćima, godinama .... Nije volio jesti. Nikada nije volio školu. I jedno i drugo je smatrao gubljenjem vremena. Jeo je samo zato da preživi, a u školu je išao, jer je neko drugi tako odlučio.
Smatrao je da je mogao sve što su ga učili u školi, naučiti sam za deset posto vremena koje je traćio u besmislenom boravku u školi. Ovo je uključivalo i univerzitet. Svejedno, bio je briljantan učenik i student. Valjda da učini roditelje sretnim, a u sebi je stalno osjećao težinu i besmisao svega toga. Puno više ga je zanimao smisao postojanja univerzuma i života u njemu, posebno baš ovog našeg ovozemaljskog. Istraživao je strašno mnogo i neumorno, pokušavao slagati kockice, ali što je išao dalje to mu se ono što je otkrivao sviđalo sve manje.Nije mogao da prihvati da je uspostavljeni sistem življenja zahtijevao nevjerojatnu okrutnost u međusobnom odnosu živih vrsta u procesu preživljavanja. Sve više je postajao svjestan nečega što je osjećao, činilo se, od svog rođenja. On se jednostavno na neki čudan način mimo svoje volje našao u ovom svijetu, kojem ni po čemu nije pripadao i sve manje ga razumijevao. Osjećao se, kako je sam jednom rekao, kako hoda u ovom svijetu u nepodnošljivo tjesnim cipelama. Pokušavao je naći smisao na razne načine u stvaranju muzike, u pisanju, crtanju, sanjao je da napravi film u kojem bi on bio i scenarista i autor muzike i režiser. Imao je puno izvanrednih ideja za filmove, dugo radio na njima, zapisivao ih i pripremao se da ih jednog dana snimi. Još kao dječak napravio je nekoliko animiranih filmova i ušao u tajne animacije, video i audio editiranja, montaže .... Sve ga je zanimalo, sve je želio uraditi sam, jer je jedino tako mogao biti siguran da je sve urađeno do perfekcije. Shvatio je vrlo rano da su ljudi u okruženju uglavnom lijeni, nalaze 'smisao u besmislenim stvarima' i žele preživjeti na najjednostaniji mogući način, uglavnom jedući, pijući i ne nalazeći izazov i motivaciju u bilo čemu izvan običnog rutinskog života. I pored ovakvog razmišljanja našao je način da voli ljude oko sebe i oni su voljeli njega. Svi su ga smatrali jako dobrim i plemenitim stvorenjem
Ja sam osjetio da je Tin nešto posebno i čudno još dok je bio sasvim mali, kada je samo prohodao. Imao je manje od godinu dana. Ušao je u kupatilo i počeo izvlačiti toalet papir sa rolne, kao što to često rade mačke. Ja sam se naljutio, jer nikako nije htio da prestane, samo me je onako vragolasto i prkosno gledao nastavljajući izvlačiti papir. Ja sam na kraju uzeo malu savitljivu motkicu i flicnuo ga po nogicama. Nije ni trepnuo, mada sam znao da to boli. Bio sam još ljući i flicnuo sam ga puno jače, tako da mu je ostao trag na nogi. Ponovno nije bilo apsolutno nikakve reakcije na bol. U tom trenutku sam se prestrašio i pomislio da uopće nema nerava u nogama ! Znam iz vlastitog iskustva da to boli k'o sam đavo, ali on kao da nije osjećao ništa. Poslije sam naravno zaključio da mora imati nerve, jer ne bi mogao hodati. Vodili smo ga poslije toga na sve moguće preglede i sve je bilo sasvim normalno. Slična stvar se ponovila kod zubara još jednom u Zagrebu. Ja sam na kraju bio fasciniran njegovom nadnaravnom sposobnošću da kontrolira bol. I ne samo to. Svaki novi dan je donosio njegova neobična razmišljanja i reakcije u raznim situacijama. Sve to smo bilježili u nekoj vrsti dnevnika koji smo nazvali 'Sandrovi i Tinovi biseri' i još tada razmišljali kako ćemo to jednog dana objaviti kao, mislili smo jako interesantnu knjigu.
Mogao bih satima i satima nabrajati neobične i očaravajuće događaje sa Tinom. On je postao moj ponos, ispunjenje svih mogućih želja i nada, koje roditelji mogu zamisliti, osoba sa kojom sam najviše volio pričati .... često do kasno u noć. On je jedini imao dovoljno energije i upornosti da ide do besvijesti, dok se nešto potpuno ne razjasni. Vrijeme se u tim diskusijama zaustavljalo i sve je izgledalo potpuno nerealno. Svaki put sam bio očaran, zadivljen njegovim idejama, zapažanjima i zaključcima. Uvijek me iznova iznenađivao načinom pristupa stvarima i briljantnim načinom razmišljanja. Postao je moja opsesija. Jednom sam mu u iskrenom oduševljenju rekao:
- Tine, ti si moj cijeli svijet !
Mirno je kao iz topa samo dobacio:
- Pa i nije ti taj svijet nešto posebno interesantan !
Nikada, baš niti u jednom trenutku, nije mi palo napamet da bi ga njegova moć razmišljanja i analize mogla odvući prema besmislu života i postojanja. Znao sam da je bio osoba sa idealiziranim pogledima na moralne norme.Na kraju, zar sva normalna ljudska stvorenja u tinejdžerskim godinama nisu idealisti ? Svakako da, samo što je naš Tin otišao puno dalje od toga. Na primjer u odnosu prema djevojkama. Stalno sam mu govorio da se neće valjda odmah ženiti sa prvom djevojkom kojom se počne zabavljati. Pokušavao mu objasniti da mora steći određena iskustva sa djevojkama, da mora biti strpljiv, da tih o kakvim on sanja nema baš puno na ovom svijetu i da treba čekati da se pojavi ta princeza u jednom trenutku. Kao prvo, nije mogao pitati neku djevojku da iziđe s njom, ako to nije potpuno iskreno. Smatrao je nemoralnim ono što su drugi to radili. Kao drugo uvijek je žurio, trčao daleko ispred svog vremena, i nekako osjećao da se sve treba dešavati puno brže nego što jeste. I kao treće, djevojka s kojom se on želio zabavljati, vjerojatno je postojala samo u njegovoj mašti ili čekala na njega negdje na nepoznatom mjestu. Njegov stariji brat Sandro se počeo zabavljati u dvanaestoj godini. Promijenio je puno djevojaka, a ja i Radmila smo samo čekali taj dan kada će se Tin zaljubiti. Oboje smo pričali da će majka Zemlja zadrhtati u tom trenutku, od silnog uzbuđenja i sreće. Međutim, nikad se nije desilo. Tin je imao nepunih dvanaest godina kada je na već išvrljanom papiru napisao pjesmu "A Wish", u kojoj je valjda zapisano proročanstvo o njegovoj sudbini u ljubavi.
Šta god da dalje napišem o svom mlađem sinu, ne može i neće dočarati njegovu osobenost i veličinu bolje od onoga što je sam stvorio i ostavio iza sebe. Zato preporučujem svima da pregledaju linkove na ovoj stranici, koje sam pokušao sortirati tako da je lakše naći ono što vam se učini zanimljivim. Tamo gdje su izvorno postojali nazivi radova, nisam ih želio prevoditi ili na bilo kakav način mijenjati. Na žalost, moram dodati da je Tin na kraju izbrisao sve fajlove sa svog komjutera, tako da je dosta toga vjerujem zauvijek nestalo, posebno radovi u zadnjih par godina. Sačuvalo se samo ono što je postavio online ili neke stvari koje je slao prijateljima.
Na kraju želim ukratko navesti Tinove osnovne biografske podatke. Rodio se u mjesecu septembru 1990. godine, jedne melanholične bihaćke jeseni, onakve kakve sam cijeli svoj život najviše volio od svih godišnjih doba. Išao je u dječiji vrtić u Zagrebu 1995, godine, a nastavio iste godine u San Diegu u Kaliforniji. Završio je osnovnu i srednju školu tipa naše gimnazije takođe u San Diegu. Dvije godine je proveo u Ehrenbergu, malom mjestu na rijeci Kolorado, na međi između država Kaliforija i Arizona. Studirao je filmsku umjetnost, pa zatim "computer sience" na univerzitetu UCSD u San Diegu. Stao je na trećoj godini kada je jednog ranog jutra u subotu 2, oktobra 2010. godine odlučio da napusti ovaj svijet. Skočio je sa petnaestog sprata hotela Marriott u La Jolla. Siguran sam da nije osjetio nikakav bol i da je vjerovao da konačno ide tamo gdje je uvijek pripadao i želio biti. Eto, tako sam izgubio " moj cijeli svijet".