Moja mati Muradija Komić rođena je u Bosanskoj Otoci, prelijepom mjestašcu na Uni, nizvodno od Bosanske Krupe, u familiji Ibrahima - Ibrage Komića, čovjeka neobično naprednih razmišljanja za vrijeme u kojem je živio. Bio je zapravo otočki gradonačelnik. Jednom je ušao u džamiju u kojoj je hodža pričao nešto protiv ostalih nacionalnosti, koje su kao i svugdje u Bosni bile prisutne i u Otoci. Istjerao je van i ljude i hodžu iz džamije zbog toga ! Kasnije je dobio galopirajuću tuberkulozu, od jake prehlade, poslije par dana provedenih u zimskom lovu. Bio je na samrtnoj postelji kada su mu hodže zlokobno poručile: šta ćeš sad Ibraga kad Azrail [arhanđel smrti] dođe po tvoju dušu ? On im je odgovorio: kad dođe ubit ću ga puškom ! Tako je odvažni Ibraga umro mlad, ostavivši svojoj udovici Nuri četvero djece, sina i tri kćerke. U stvari moja Muradija nije ni zapamtila oca. Odrastala je uz majku Nuru, koja je presudno uticala na njene poglede na svijet.

Ubrzo je umrla i Ibragina udovica Nura. Tako moju drugu majku sa istim imenom nikada nisam upoznao. Ibraga je imao velike planove za svoju djecu. Mislio je jedinog sina Kemala slati u Carigrad na visoke škole, ali ga je rana smrt u tome spriječila. Najstarija sestra Samija je ipak nekako stigla da završi učiteljsku školu u Banja Luci, prije drugog svjetskog rata. Sudbina joj je odredila da preuzme brigu oko familije. Približavao se Drugi svjetski rat. Kemala su mobilisali. Porodična kuća u Otoci postala je komandno mjesto njemačke vojske. Njemci su kuću zvali 'Drei Mädchen Haus' [ kuća triju djevojaka ]. Samija je ilegalno radila za partizane u komandi njemačke vojske ! Kada su Njemci otkrili igru, Samija je odlazeći u logor u Njemačku ostavila zavjet mlađim sestrama: samo nemoj da odete 'u šumu'. Tako su Muradija i Madžida otišle kod rođaka u neko selo iznad Otoke. Niko nije vjerovao da će se sve tri opet ikada sastati. Ipak, poslije završetka rata i pada nacizma, Samija se vratila živa i zdrava i nastavila sa sestrama živjeti u Otoci. Moja majka je onda počela raditi u Bosanskoj Krupi, gdje je srela mog oca, koji je takođe u to vrijeme radio u Krupi. Onda se visoki Huse zaljubio u malu Muradiju i ona u njega. Odlučili su da se ožene i osnuju vlastitu porodicu u Bihaću. Poslije toga jedno kraće vrijeme smo proveli u Velikoj Kladuši zbog očevog službovanja, a onda se finalno skrasili u gradu na Uni.

Moja majka je bila žena sa vrlo čvrstim karakterom i vrlo visokim moralnim kvalitetima. Bila je izuzetno pedantna i odana porodici, kući i djeci. Jako je dobro kuhala i stalno je skupljala recepte. Ona, ja i moja sestra Vesna smo izmjenično dopisivali te recepte u jednu teku. Sačuvali smo tu knjižicu staru preko 40 godina ( vidi link Izvori - Majkin Kuhar ) !

Mene je voljela na način kako samo majka može voljeti. Izgledalo je da ne postoji niko i ništa na ovom svijetu osim njenog jedinog sina. Uz sve probleme kroz koje smo prolazili kao familija, uvijek je nalazila način da ispuni sve moje želje. Ja sam uzvraćao kako je ona samo mogla da poželi. Bio njena dika i ponos. Niko nije bio sretniji od nje poslije roditeljskih sastanaka u školama ili na promociji u Zagrebu, poslije mog diplomiranja. Ja sam nju volio beskrajno i bezuslovno, kao i ona mene.

Prije početka škole bio sam vrlo živo i neposlušno dijete. Zato sam često dobivao debele batine od moje oštro nastrojene majke. Ona je čvrsto bila u ubjeđenju da je to jedini način da se dijete ispravno odgaja. Sudeći po rezultatima koje je dobila, ne bi se moglo zaključiti da nije bila u pravu. Zadnje batine i lekciju sam dobio u prvom osnovne i nikada više. Nije bilo potrebe. Postao sam fino odgojeno i pametno dijete. U gimnaziji mi je kupila kompletan fotolaboratorij za izradu crno bijelih fotografija. Lijepo je sjela u voz, otišla u Zagreb i kupilla sve što sam stavio na listu. Po povratku je ispraznila pola ostave u malom dvosobnom stanu u kojem smo tada živjeli, da bi oslobodila prostor za moj laboratorij. To je bilo nešto što nikad neću moći zaboraviti. Za vrijeme mog studija često me posjećivala, skoro svakog mjeseca. Obožavala je Zagreb i neki zapadnoevropski šmek kojim je on odisao. Uživali smo oboje u njenim posjetama, ručkovima u restoranima, šetnjama po starim zagrebačkim ulicama.

Osim u Zagreb voljela je odlaziti na jadransku obalu. Kada smo ja i Vesna bili djeca i išli s njom, uglavnom smo odlazili u Kaštel Stari željeznicom. Vozovi uvijek puni, ni u hodniku nije bilo mjesta ni za stajanje. I tako šest sedam sati putovanja, pa onda pješice od željezničke stanice u Kaštel Starom do centra par kilometara pješačenja, po suncu i koferima u rukama. Onda traži privatni smještaj, jer nikada nije bilo dovoljno para za hotel. Sve je to moja sitna mati radila i organizirala sama. More je bilo zdravo i morali smo udisati morski zrak pun joda i soli. Kod kupanja nam je pokazivala kako treba ispirati grlo morskom vodom, da ne bi dobili upale grla i kojekakve gripe. Kasnije kad su djeca odrasla nastavila je ići na Jadran, ali pošto sam ja imao auto vozio sam je u Baške Vode jedne godine, pa na Pag druge, pa onda u Biograd na Moru treće .... Išla je sama. Godila joj je samoća i mir. Jako je voljela plivanje i dugo sunčanje na jakom dalmatinskom suncu.

Majka Muradija sa unukom Majom, 1979

Sada sa ove distance, poslije mog vlastitog iskustva i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, mislim da moja majka ( kao ni ja u to vrijeme ) nije bila u stanju da sagleda vlastiti život sa jedne neutralnije pozicije od one u kojoj se nalazila i koja joj nije dala da vidi izlaz ili da sama sebi učini život barem podnošljivijim. Da ne bude zabune ovo nije nikakva kritika, već samo pokušaj da po onoj 'lako je biti general poslije bitke' samome sebi objasnim tadašnja dešavanja. Na kraju evidentno je da sam ja pokupio puno više gena od majke nego od oca. Ono na šta mislim je da je moja mati bila malo elastičnija, da svijet nije vidjela u crno-bijeloj tehnici, imala bi puno lakši suživot sa mojim ocem, koji isto tako nije nalazio načina da joj otvori oči. Ta njena crta nepokolebljivog držanja samo svog vlastitog pogleda na svijet, čvrstog ubjeđenja da se jednostavno ništa ne može drukčije gledati niti objasniti, koštala ju je jako mnogo. I ne samo nju, nego i ostale učesnike u igri što se život zove. Naravno to Muradija nije uočavala, niti je to mogla uočiti sama iz svog idealizmom obojanog stava prema životu.

Doživjela je duboku starost, prebacila dva rata preko glave, prebrodila mnogo teških životnih situacija, doživjela unučad od oba djeteta, doživjela praunuče i vječito ostala u ubjeđenju, da je uvijek donosila prave odluke, i da nije moglo biti drukčije. Cijela stvar je u tome da volimo i prihvatimo druge onakvi kakvi jesu, a ne kakvi bismo željeli da budu. Eto iz tih razloga ja i danas volim svoju majku na isti način.