Baviti se istraživanjem porodičnih korjena na području današnje Bosne i Hercegovine je vrlo naporan, mukotrpan, dugotrajan i neizvjestan posao. Vjerujem puno teži nego u bilo kojoj drugoj evropskoj državi. Bosna je zemlja u kojoj je rat svakih pedesetak godina dio istorije, načina življenja, način razmišljanja ili sudbina preodređena nesretnim položajem Balkana na vjetrometini interesa jačih od nas sa istočne ili zapadne strane svijeta. Kad god neko ojača dovoljno sa jedne ili druge strane mi smo uvijek tu, ukopani i predodređeni da platimo ceh. Bosanci nikad nisu znali cijeniti i sačuvati svoju prošlost, a još manje znaju kako izgraditi budućnost. To je bilo odvajkada i nije se promijenilo do dana današnjeg.

Ipak u XIX vijeku poslije raspada otomanskog carstva i dolaskom novog vlastodršca austro-ugarske države, Bosna počinje doživljavati laganu transformaciju prema puno boljoj organizaciji u mnogim oblastima. U Bihaću se 1888. godine uspostavljaju zemljišne knjige iz kojih potiču najstariji pisani podaci o familiji Četića.

Učinilo mi se da je najlogičnije početi sa izvodima iz Matične knjige rođenih i Matične knjige umrlih u Bihaću i uporediti ih sa onim što sam imao zabilježeno kao usmena kazivanja u obliku video i audio zapisa, kao i podacima prikupljenim sa nadgrobnih spomenika na porodičnom groblju u Hatincu. Nakon upoređivanja u više slučajeva su se pojavili kontradiktorni podaci. Onda sam otkrio da su podaci iz matičnog ureda izgorili u drugom svjetskom ratu i da je novi popis vršen tako da je nova vlast slala svoje službenike po kućama, koji su skupljali nove matične podatke na osnovu kazivanja očeva familija. Ovo je bila pogrešna 'taktika', jer očevi jesu tradicionalno 'glave porodice', ali često nemaju pojma ili samo nagađaju kad su im djeca rođena. Majke se naravno puno upečatljivije sjećaju rođenja svoje djece iz sasvim prirodnih razloga. Zbog toga sam u slučajevima gdje se nisu slagali podaci matičnih ureda sa kazivanjima majki,dao prednost i stavio u porodično stablo ono što su tvrdile majke.

Tako sam uspio sastaviti porodično stablo počevši od Began Hodže Četića i njegove žene Feze Krezić, do kojeg su najdalje dopirala i usmena predanja i pisani dokumenti iz matičnih ureda. Veza između današnjih grana Četića u Bihaću, koje njihovi živi potomci imaju u sjećanjima bila je sasvim jasna: Began je imao dva sina: Mustafu i Hasana ( eventualne kćerke još ostaju nerješena misterija! ). Mustafini sinovi Bećo i Ibrahim su nosioci današnjih potomaka Muharema, Huseina, Remze i Šere Četića. Hasanovi potomci su oni koji pripadaju grani Mehmeda Četića, kojeg svi znaju kao Mehmeda Garavog. Grana koja pripada potomcima Šabana Četića, zvanog Dedo, ostala je u to vrijeme nejasna. Bilo je nekakvih 'teorija' i kazivanja, ali nije bilo dokaza koje bi ih podupirale. Npr. tetka Hadžera Alagić se sjeća da je Hase Nukić zvao Beću dajdžom. Onda je na scenu nastupilo otkriće moje sestre Vesne, koja je u zemljišnim knjigama u Bihaću pronašla podatke o nasljeđivanju imetka vezanog za tu granu ( pogledaj link Izvori - Izvodi iz zemljišnih knjiga - Jašar ). Tako smo konačno sastavili kompletne podatke i otišli unazad još jedno koljeno u toj grani. Prvi put se pojavilo ime Jašar Četić, koji je vjerojatno bio Beganov brat. Naime, ako pažljivo analiziramo porodično stablo po generacijama ( horizontalno) Jašar i dalje generacije se najbolje vremenski uklapaju sa generacijama poslije toga ako pretpostavimo da je on bio Beganov brat. U ovom trenutku nemam dokaza za ovu pretpostavku, ali se nadam dodatnim podacima o Beganu iz bečkih arhiva koje još istražujem.

Naravno pitanje svih pitanja je otkud i kada su se Četići pojavili u Bihaću ? Odavno znamo da je postojala imućna porodica Četić pravoslavne vjere u Prijedoru prije drugog svjetskog rata. Znamo iz priča i to da su se bihaćki i prijedorski Četići posjećivali, ali kakva je bila njihova medjusobna porodična veza niko od onih koji su danas živi nije znao tačno objasniti. Kako se desilo da su neki Četići pravoslavne, a neki islamske vjeroispovijesti ?

Jednog dana sam sasvim slučajno tragajući za englesko-srpskohrvatskim rječnikom na internetu naletio na pisanje o HP štampačima u PC Pressu. Autor je bio Milan Četić! Bez ikakvih namjera ili nadanja poslao sam mu 'email' kao čovjeku sa istim prezimenom, a dobio odgovor kako i kada su u stvari Četići nastali !! Od Milana sam saznao da su Četići, prema priči njegovog pradjeda, nastali u XVIII vijeku. U mjestu zvanom Majkića Japra na proplancima Grmeča u to vrijeme je došlo do nekakvog lokalnog sukoba, pretpostavka je sa Turcima, nakon čega je jedna familija izbjegla i promijenila prezime u Četić. Nije posve sigurno, ali najvjerojatnije su se prije toga prezivali Majkić. Jedni su završili u Bihaću, a drugi u Prijedoru, gdje još uvijek živi nekoliko porodica u Resavcima. ( vidi link Izvori - Milan Četić). Zanimljivo je da su se neki potomci obje grane u periodu izmedju dva svjetska rata, obogatili i jako dobro živjeli. Četići iz Prijedora su bili vlasnici tvornice keksa "Četić" ( vidii link Fabrika keksa Četić)., a oni iz Bihaća su se bavili kožom i pravljenjem obuće. Tvornica keksa u Prijedoru još uvijek postoji i vrlo uspješno radi pod imenom 'Mira' ( većinski vlasnik Kraš - Zagreb ),dok su dućani sa proizvodnjom i prodajom kožnih proizvoda izgorili i nestali zauvijek iz Bihaća poslije drugog svjetskog rata.

Prema knjizi Nikole Radića - Stare bihaćke porodice, Četići su došli iz Like. Ovo ne mogu potpuno objasniti. Nije isključeno da su budući Četići iz Majkića Japre, prvo prebjegli u Liku, a zatim njihovi potomci su se pojavili u Bihaću ! ( Vidi link: Izvori - Nikola Radić - Stare bihaćke porodice, 2008). Prema svjedočenju tetke Aide Šmigić i prema priči Dušana Četića iz Beograda, postoje familije Četića u Konjicu još iz početka XIX vijeka. Neki potomci ovih Četića su u toku Drugog svjetskog rata prešli na katoličku vjeroispovijest i žive u Čapljini ( vidi link Izvori - Aida Šmigić - Porijeklo Četića ).

Na kraju, logično pitanje: a kako su i kada postali Majkići ? Nisam mogao naći bolji odgovor na ovo pitanje od onog koji nudi Nikola Karanović u svojoj studiji Pounje u Bosanskoj Krajini iz 1925 godine:

"Starinci su sa Zmijanja grupa rodova Mudrinić-Majkić-Marjanović. Predak ovih rodova zvao se Gvozden. U Zmijanju sam čuo od Jove Kneževića iz Ratkova da je taj Gvozden bio sa Turcima pod Bečom (ne znaju šta je radio u vojsci), pa donio gvožđe u nozi i prozvan Gvozden. Imao je tri sina: jednom bilo ime Marko, pa ga od milošte prozvali Marjanom, drugog (neznaju mu ime) kako nisu jedno vreme imali žensko u kući, ,,majao,, , pa ga prozvao Majkom, a treći je bio odveć mudar pa ga zvali Mudrica. Od njih su postali rodovi: Marjanovići, Majkići i Mudrinići. Ima ih svega u ispitanoj oblasti od ta tri brata 139 kuća sa 12 prezimena i to su:

Marjanovići 6 k. u 4 n.; Mudrinići 21 k. u 11 n. i od njih (sve nekad bila jedna kuća pa se razrodilo): Đukići 32 k. u 7 n.; Jožići 12 k. u 2 n.; Kneževići 11 k. u 4 n.; Savići 9 k. u 4 n.; Šušilovići 6 k. u 3 n.; Puđe 3 k. u 2 n. i Dopuđa 1 k. Od onoga što su ga zvali ,,Majka,,: Majkići 30 k. u 9 n., Vukomanovići 5 k. i Stričevići 3 k.

Majkića je porodica bila sa 94 čeljadi u jednoj kući pre 150 g. Tada su kad jedu sedali za 7 stolica. Moglo je izaći po 30 kosaca na livadu. Imali su po 30 žena i 1500 ovaca. U kući su bile 4 starešine: glavni starešina, jedan od ovaca, jedan od janjaca i jaradi, a jedan od letine. Zakolje starešina vola čeljadima i čuje da se jedna žena iz kuće potužila, da nije ni okusila mesa. Tad se razljuti i podele na troje. Jedni odsele u dolinu Japre pod Grmeč planinom, i od njih se razvije celo naselje Majkića Japra sa preko 100 kuća. Ona je matica svih Majkića ove oblasti."