Moj otac Huse rođen je kao sin prvenac Muharemov i kao prvi unuk Bećin. Bio je izrazito visok, imao gustu crnu kosu od svoje majke Nure i plave oči od svog oca. Rano je pokazao da je bistar i vrijedan, pa je Bećo njega i Hasana upisao u bihaćku gimnaziju. Hasan mi je pričao kasnije o bliskosti koju je osjećao prema mom ocu ( vidi audio zapis Hasana Četića O bratu Husi ). Bećo ga je zbog njegove visine zvao Husonja. Sjećam se očeve priče kako je bio ponosan na svog dida Beću i kako se osjećao važnim kad bi išao s njim cestom. Naravno Beću su svi znali, poštovali i pozdravljali na tim hodanjima prema gradu. Kasnije sam ja imao sličan osjećaj u vrlo rijetkim zajedničkim odlascima od našeg stana prema gradu. Njega je zbog posla koji je radio znao jako veliki broj ljudi. Skoro pa na svakih desetak metara s nekim se uvijek pozdravljao. On je bio definitivno neko ko je volio ljude. Imao je jako puno prijatelja i poznanika, praktično cijeli grad i šire, po cijeloj Zapadnoj Krajini. Nesebično je pomogao mnogima, uživajući u tom činu, bez ikakve materijalne koristi. Jednostavno je bio sav tuđi, kako je moja mati često govorila. Uradio bi za svakoga šta god može, ali za sebe nikad nikoga nije upitao nizašta. Ostao je takav do kraja svog života. Hvaljen i poštovan od raje i grada, često kritikovan i neshvaćen od najuže familije.

Drugi svjetski rat ga je zakačio kao 14-godišnjeg dječaka. Bio je mobiliziran sredinom rata, ali ne znam puno detalja o tome. Znam da je kasnije služio JNA 1949. godine, ( vidi Tinov crtež Dido ). Počeo je da radi u bihaćkom sudu, ali ne znam kako je došao tamo i šta se desilo sa prekinutom školom u ratu. Znam da je službovao jedno vrijeme u Bosanskoj Krupi i kasnije poslije ženidbe kratko u Velikoj Kladuši .Sa familijom i poslom na vratu, u već zrelim godinama, počeo je studirati pravo u Zagrebu. Sjećam se da se mučio sa statistikom. Bio je tipično orjentiran na društvene nauke. Nikad u životu nije ni osigurač u kući promijenio. Imao sam i imam respekt prema njegovoj upornosti i spremnosti da polaže ispitime i radi u isto vrijeme. Uspio je da završi Višu Upravnu školu u Zagrebu. Radio je do kraja karijere na poslovima javnog tužioca na sudu u Bihaću. Posebno je bio orjentiran na delikvenciju mladih, tako da su ga posebno voljeli svi mladi Bišćani tog vremena, skloni avanturističkom načinu života. Ne znam da je ikad ikud putovao, osim službeno u Sarajevo i na Jedinstvove utakmice u Zagreb. Bio je izrazito lokalno naklonjen čovjek, koji se jedino u svom voljenom Bišću i sa svojim društvom osjećao lijepo. Posao u bihaćkom sudu do podne, kafa sa Oslobođenjem u Paviljonu i jagnjetina kod Hare bili su njegov radni dan. Noći je provodio sa rajom po kafanama mezeći i pijući, zezajući se ili kartajući se do kasno u svaku božiju noć. Nije mogao, nije znao ili nije htio da stane. Ko će ga znati !


Moj otac je, kao i većina njegove generacije, čiju je mladost unakazio Drugi svjetski rat, bio sklon alkoholu i raskalašenom životu. Vodioi je brigu o familiji uglavnom samo u materijalnom smislu. Sve ostalo je radila moja mati. Ipak, poslije penzionisanja, smirio se i moja majka je bila sretna. Pričala mi je da ne pravi više probleme, da piju kafu zajedno svako jutro. Kada je umro 1993, godine bilo joj je teško, ostala je sama.

Dido Huse sa unukom Majom, 1979

Imam dvije lijepe uspomene na svog oca.

Prva se odnosi na ribolov na Uni pored naše kuće i mlina u Hatincu. Kada me pitaju koliko dugo idem u ribu, ja kažem da ne znam , jer od kako sebe pamtim, znam i za ribolov i za Unu. Otac me vodio sa sobom u lov na štuku kad sam bio 4-5 godina star. Jedan od najuzbudljivijih trenutaka je bio onaj kada je ulovio veliku štuku iznad slapa kod Pećine, a ja je jedva nosio sve do kuće. I sad u mislima vidim čisto taj cijeli događaj: božanstveno predvečerje, otac stoji na samoj obali Une, na uskom prostoru između vrbovih grana, ispod brine, a ja ležim na travi, malo iznad njegovog šešira i sav napet čekam kad će reći:"Evo je !!"

Moj did Muharem je uvijek imao istu vrstu psa, njemačke ovčare ili vučjake, kako smo ih mi zvali. Ti psi su voljeli vodu isto koliko i ja. Stalno smo se motali oko mlina i Une. Otac je često išao u ribu sa lađom, sa svojim najboljim drugarima Huseinom Malkočom i Ešefom Saračevićem. Naravno u tim situacijama bez obzira na moje molbe nije me htio voditi s njima. Tako smo ja i Tea, naš tadašnji vučjak, išli po obali i gledali iz daleka kako oni love na lađi. U jednom trenutku, cvileći Tea je samo skočila u vodu i otplivala do čamca. Gledao sam zavidno za njom i mislio kako bi bilo lijepo da sam i ja pas pa da mogu uraditi isto. Imao sam tada šest godina.

Druga uspomena na oca je vezana za njegovog prijatelja Ibru Muhamedagića, advokata iz Bosanskog Novog. Za razliku od mog oca Ibro je čini mi se proputovao cijeli svijet. Imao je jako lijepu naviku da se uvijek javi razglednicom svom dragom prijatelju Husi. Tako sam ja još kao dijete počeo skupljati njegove razglednice iz čitavog svijeta. Mogu slobodno reći da su mi te razglednice probudile želju za putovanjima i učinile ih jednim od mojih smislova postojanja.