Muharem je prvi i najomiljeniji sin Beće Četića, kako je često pričala moja majka Nure - Muharemova žena. U familiji je imao nadimak Babo, premda su i Beću njegova djeca zvala babo, kao sinonim za otac. Babo je imao vrlo interesantan i intenzivan zivot između dva svjetska rata. Imao je puno zanimljivih razmisljanja i stavova, koji se nisu slagali sa onim uobičajenim u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Ja sam se stalno kao dijete vrtio oko starog mlina, uvijek išao napuniti flašu svježe vode za piće ispod unskog slapa u hladu velike lipe u Lučici, i često se čudio babinim pričama, koje su se uvijek odvijale u mlinu ili često ljeti na obali Une, kada smo zajedno uživali u zalasku sunca na obroncima Plješivice. On je mislio da sam ja dovoljno odrastao i pametan da razumijem ono što je pričao o Njemcima, ratu, partizanima, komunizmu, a meni tadašnjem Titovom pioniru nikako nisu išle u glavu njegove riječi. Uvijek sam se pitao kako to da svi misle da je sistem koji smo izgradili poslije rata najbolji i najpravedniji na svijetu, a jedino moj did to ne misli. Naše diskusije su se uvijek završavale na isti način, njegovim riječima: - Sve će to tebi mali jednog dana postati jasno, ali mene tada neće biti ! Kao da sad čujem njegov tranzistorski prijemnik na putu od mlina prema kući u noćne sate sa glasom Grge Zlatopera u emisiji Glas Amerike.

U posao sa kožom koji je Bećo razvio Muharem se vrlo rano uključio, jer ga je otac forsirao. Gurao ga je u školu da nauči čitati i pisati naš jezik, nije mu dao da posti u vrijeme Ramazana, jer se plašio da će se razboljeti i nastojao ga je na sve načine gurnuti u tadašnji poslovni svijet.Tako je Muharem polako preuzeo brigu oko posla u dućanima, a Bećo je kontrolisao kuću i zemlju, kao i sve poslove oko obrađivanja zemlje, nabavke drva za loženje, brige o stoci, izgradnji i poslovanju mlina. Međutim, i dalje je Bećo u svemu imao zadnju riječ i ništa se nije moglo odlučiti bez njegovog odobrenja. Pored neprikosnovenog autoriteta i moći, koju je imao, pokazivao je i jako puno brige i odgovornosti. Sjećam se priče majke Nure da Bećo nikad nije otišao u kuću na spavanje, a da prije toga nije obišao štalu i lično se uvjerio da je sve čisto i da je svaka krava, konj ili pas imao što je bilo potrebno.

Tako je Muharem počeo nabavljati repromaterijal za dućane u Zagrebu. Poslovalo se sa dvojicom Jevreja Štegeljom i Kolomanom, koji su imali veletrgovinu kožom u Ilici 13 . ( vidi link Izvori podataka - Muharem i dućani ). Na početku je Muharem išao u Zagreb u čakširama, ali je brzo ubijedio oca da mu kupi odijelo, tako da je ličio na pravog poslovnog čovjeka tog vremena ( vidi link Izvori podataka - Muharem Četić II ). Odlazak u Zagreb Muharem je pored tog poslovnog dijela, nalazio vremena i za druge stvari. Ja se sjećam kako sam bio impresioniran njegovim poznavanjem kinematografije dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, pošto je i mene to zanimalo u to vrijeme. Pričao je priče o Čaplinu, Greti Garbo,Keri Grantu ... što je bilo nevjerojatno interesantno za jednog mlinara u već trošnoj vodenici na obali Une. Za cijelu Bećinu familiju, posebno za Muharema period između dva rata mogo bi se označiti zlatnim godinama, vrhuncem karijere i moći: živjelo se dobro, imalo se puno, ali i radilo se neprekidno.


Neposredno prije rata spomenuta dvojica Jevreja, koji su kasnije obojica završili tragično, ponudili su Beći i Muharemu da im ostave sve svoje nepokretno imanje s obrazloženjem da znaju da su oni pošteni ljudi i da ako se sve dobro završi znaju da njihovo neće propasti. Mladog Muharema je jako zagolicala ta ideja. Međutim, otac Bećo mu je rekao da to ne dolazi u obzir u onako ludim vremenima u kojima niko nije mogao previdjeti šta će se dešavati ( vidi link Izvori podataka - Bećo Četić V dio).

Onda nastupa početak rata u tadšnjoj Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je Muharem služio vojsku u konjičkoj gardi. Mobilisan je 1941. godine, morao se javiti u konjički puk u Nišu i pri tome je morao povesti svog vlastitog konja. Taj događaj lijepo je opisala Aida Šmigić na linku Anegdote pod nazivom. Čuvaj mi Čiku. Muharemov puk je krenuo iz Niša prema Kopaoniku i Raškoj, gdje su ih Njemci zarobili i razoružali. Poslije toga je Muharem zajedno sa Ahmetom Galićem iz Bihaća poslan željeznicom u logor u Njemačku. Tamo su godinu dana radili kod nekog seljaka na imanju. Imao je kontakte pismima sa familijom u Bihaću, a iz Bihaća su mu slali pakete sa hranom u logor u Njemačkoj. Hasan se sjeća da je moja majka Nure pravila svom mužu gurabije, na koje su djeca ostavljala otiske ruku i pisali Huse, Hasan, Husein.... Kasnije je Bećo uz pomoć jednog advokata iz Zagreba, kojem je vjerojatno morao dati velike pare, uspio da vrati Muharema kući poslije nešto više od jedne godine ropstva u Njemačkoj ( vidi link Izvori podataka - Muharem u ropstvu). Interesantan je podatak da su ustaške vlasti kasnije ponudile Muharemu poziciju gradonačelnika Bihaća, koju je on uz saglasnost svog oca Beće odbio. Ni jedan nije želio da se služi ustaškoj vlasti ( vidi link Izvori podataka - Ponuda Muharemu u vlastiI).

Kao što smo već pisali u Drugom svjetskom ratu su uništeni svi poslovni prostori i kuća za stanovanje, a ostao je sačuvan jedino mlin na Uni. Muharem je imao obrazovanje, iskustvo i znanje da dobije posao u tadašnjoj vlasti, ali nikada se nije mogao pomiriti sa nacionalizacijom i ukidanjem privatnog vlasništva. Tako je odlučio da će radije raditi u mlinu, i od njega uzdržavati mnogobrojnu djecu nego obavljati bilo kakav posao u novoj vlasti.

Tako je na početku vrlo uspješnu i obećavajuću karijeru, završio u mlinu na Uni, kao mlinar, zarobljen u svom zauvijek izgubljenom svijetu. Samo se još ponekad nazirao stari sjaj, kada se spremao u grad, uvijek pedantno obučen, sa košuljom i francuskom kapom, koju je jedino znala ispeglati po njegovom ukusu moja mati i njegova snaha Muradija.